Selo Kozica

ponedjeljak, 03.05.2010.

Križni put 2010.

Zahvaljujući Antunović Zvonku evo i slika, te videa sa Križnog puta 2010. godine.

03.05.2010. u 21:39 • 1 Komentara • Print • #

četvrtak, 04.02.2010.

Australija - zemlja (pre)daleka

Perth

Jedan od razloga zašto sam prorjedio pisanje na blogu je i moja posjeta jednoj prekrasnoj, dalekoj zemlji, Australiji.
Još i sada, nakon povratka fasciniran sam svime što sam vidio i doživio, a to je samo jedan mali, sićušni dio te velike, ogromne zemlje.
Vrlo teško, čak i nemoguće je predočiti tu različitost , osim ako to ne doživite osobno.

Rudnik zlata Kalgoorlie

Aboridžini, Australski domorodci (nemez slikanja bez dolara)

Osim što sam to doživljavao u svojoj obitelji, u sjećanje su mi se duboko usjekla sjećanja na odlazak naših ljudi u daleke zemlje, najčešće Australiju i Novi Zeland. Meni su kao djetetu to izgledali kao odlasci bez povratka, odlazak na neka nestvarna mjesta, slično bajkama. Ne mogu nikada zaboraviti čekanje autobusa koji će odvesti one koji su odabrani za taj put, okupljanje skoro cijelog zaseoka ispred Stare pošte, dolazak i odlazak "Paketaša" ili "Sarajevske", kukanje, plač... Neku čudnu misteriju još više su pojačavale priče, najčešće starih ljudi koji su tamo bili i vratili se (a takvi su bili rijetki), koji su sa sobom osim neobičnih stvari donijeli i neke neobične običaje.

Badnjak na Australski način (vani temperatura oko 40)

Ima i tamo sačura i komin (pokretni), ukusno kao i kod kuće u Kozici

Čudna sprava za pečenje janjaca, ali rezultat odličan

Poslije se u meni razvila neka tuga što i ja ne mogu otići na ta mjesta, imao sam osjećaj kao ona nisu stvarna i da su izmišljena. Sve to su pojačavala i očekivanja pisama, gledanje slika nekih ljudi za koje znate samo iz priča starijih. A tek najava telefonskih poziva u Pošti, očekivanja da telefon zazvoni, te da Jure poštar ili Boško zovu u govornicu! Tek kasnije počeli su češći dolasci, koji su mi se usjekli u sjećanje kao i odlasci. Opet su se okupljali svi u selu, započimale priče...

Hrvatski centar, mjesto okupljanja ljudi iz naših krajeva

Hrvatska crkva sv. Ane, Fremantle, Perth

Kada sam došao u priliku da odvojim slobodnog vremena, te uz sreću da mi u Australiji (Perth) žive braća, odlučio sam da odem u posjetu. Sada nakon povratka vidim kakvu sam sreću imao, odnosno šta bi propustio da nisam bio. Nitko i ništa vam ne može opisati taj doživljaj (pa tako ni ja), ako sami ne odete i ne doživite.

Divovsko drveće, sa šetnicom u krošnjama na 40 metara visine

Najviše od svega su me impresionirali ljudi, njihova neposrednost, jednostavnost i susretljivost. Nikome nije bitno kojim jezikom pričate, kako ste obučeni, odakleste, koliko novca imate, ništa od toga nije razlog da sa vama pričaju kao sa nekim sebi ravnim.

Nevjerojatno zanimanje za konjske trke i klađenje

Prekrasni vinogradi i vinarije uređeni kao da su iz filmova

Perth je grad u kojem se nalazi puno naših ljudi iz Kozice, a također iz cijele Vrgoračke krajine.
Nastojao sam viditi neke od njih, jer za više nije bilo vremena, za to ne bi bila dovoljna cijela godina, a kamo li mjesec dana koliko sam ja imao na raspolaganju.

Tomislav Maras, autor knjige Marasi iz Kozice, veliki zaljubljenik u Kozicu

U razgovoru sa njima primjetio sam koliko ih zanimaju sve pojedinosti, novosti, pitanja vezana za ovoga, za onoga...
Kod sviju njih primjetna je jedna velika nostalgija za Kozicom, velika želja da dođu u nju, ali postoji ono jedno veliko ali, a to je život, koji je najčešće u suprotnosti sa našim željama i koji je otišao nekim drugim smjerom, suprotnim od Kozice.

Branko Pavić, meni kao djetetu ostao u sjećanju kao "divlji" vozač svog motora i auta
(a tada ih u Kozici nije bilo puno)

Na ovaj način bi želio zahvaliti na gostoprimstvu, ali onom stvarnom, iskrenom onima koje sam susreo, a posebno Tomislavu Marasu, Branku Paviću, braći Branki i Dragi Rudežu, Mladenu Ravliću, Blažu i Borki Rudež, te svima onima koje na ovom mjestu nisam spomenuo.

Drago i Branko Rudež

Konji na farmi braće Rudež.

Sa svima njima sam imao prekrasne susrete, razgovore koji su mi pomogli da proširim svoja saznanja o Australiji, a posebno o našim ljudima u toj dalekoj zemlji.

Zvonko i Sveto Vuletić

Zahvaljujemo im i na danim donacijama udruzi "Moja Kozica", a za uređenje prostorija u prostorima "Gostionice" .
Kao prvim donatorima ovdje ću im nabrojati imena posebno, a sva imena naših donatora bit će objavljena i na posebnom linku "DONATORI" na ovom blogu. Također, nadam se da će se naći primjeren način da se imena svih donatora trajno istaknu i u prostorijama nakon što se urede onako kako je planirano.
Zbog svega toga posebna zahvala na donacijama:
- Maras Tomislavu
- Pavić Branku
- Vuletić Zvonki
- Vuletić Sveti.
Za ovaj put toliko o Australiji, uz nadu da će se javiti još netko sa sličnim iskustvom, sa svojim putopisom, ne samo iz Australije, već i sa nekog drugog mjesta.

04.02.2010. u 20:13 • 2 Komentara • Print • #

srijeda, 25.11.2009.

Marasi

Nakon malo duže vremena evo ponovo jedan post.
Nakon što sam počeo pisati ovaj blog, a i zahvaljujući tome, preko ovih stranica upoznao sam jednog velikog zaljubljenika u Kozicu, koji živi daleko od nje, ali mislim da je sa srcem u njoj, gospodina Tomislava Marasa.
U kontaktu sa njim doznao sam da je napisao knjigu o obiteljskom stablu Maras iz Kozice. Uskoro mi je u ruke došao i jedan primjerak ove vrlo vrijedne knjige. Iako ja osobno nisam povezan sa navedenim prezimenom, bilo mi je zadovoljstvo pročitati je. Na kraju čitanja obuzeli su me dvojaki osjećaji. Prvo ugodna spoznaja da i Kozica ima knjigu posvećenu njoj (jednom od njenih prezimena), a drugo bio sam žalostan što ih nije više, a posebno zašto nema jedna takva knjiga koja bi opisala moje obiteljsko stablo.
Svima bih preporučio da pročitaju ovu knjigu, bez obzira koliko bili povezani sa navedenim prezimenom.
Zamolio sam gospodina Marasa da napiše kratko predstavljanje ove knjige, te mu za to puno zahvaljujem.
Kad bi bilo još ovakvih kao on ovaj blog bi bio još interesantniji, te postao istinski blog Kozice, a ne ograničenog sadržaja kao do sada.
Evo neka bude poziv i drugima da napišu nešto, pošalju neki dokument i sl., a ja obećavam da će to biti objavljeno.

Maras of Kozica (Maras iz Kozice)
U znak poštovanja našem selu Kozica, želim dat do znanja posjetiocima ovog Bloga, a naročito onima koji i sami planiraju opis obiteljskog stabla, da smo prošle 2008 godine završili i štampali knjigu, obiteljsko stablo " Maras iz Kozice". Knjiga se sastoji od 92 stranice te broji oko 620 potomaka (bez oženjenih u familju) od oko 1760 do 2008 god.
Prvi uži sastav obitelji Maras je počeo pok. Dr Srđan Čulić koji je oženio Olgu Marasiz Splita, uz pomoć Joze Maras koji je bio u posjeti iz Australije 1978 god. Opširnije i detaljno sakupljanje je nastavljeno 2004 god i to uz pomoć Engleza, Bruce Hunt, Novo Zelanđanin koji živi u Australiji. Brucova sestra, Margaret se udala za Kena Maras u Aucklandu, N Z, Kenov djed Marko Maras je rođen u Kozici. Bruce Hunt i njegova supruga Robin, inače se bave i njihova hobi je Geonologija tako da posjeduju Computer Software "Famly Tree Maker 2005". Sve informacije i ovjerenja su išli preko
Marasa u Perth'u, Zapadna Australia, kao i uz pomoć potomaka iz Novog Zelanda i Hrvatske. Knjiga je na Engleskom, mislim uvod je, dok su imena jasna bez obzira na jezik. To je uglavnom pošto većina obitelji žive u Australiji i Novom Zealandu.
Da malo napišem o uvodu. Počinje se od starog Ivana Marasa, rođenog negdje oko 1760. god. koji je zbog rasta u imovini i broju stoke nagovorio sinove da Mate ostane u Marasa, a druga dva brata, jedan da se naseli gdje su današnji Vranješi a drugi gdje su današnji
Okmadžići. Obadva odseljena brata nisu imali sina i tako se je ime promjenilo na Vranješ i Okmadžić.
Marasi su u ta doba imali i obrađivali zemlju u Rastoku ispod Vrgorca. Mate koji je ostao u Marasa, se je već oženio i žena mu je noseća sa prvim djetetom. Prilikom obrađivanja zemlje u Rastoku gdje se je Matica podigla, Mate se utopio i tako mlad izgubio život.Žena pok Mate rodi sina, po tadašnjim običajima u Dalmatinskoj Zagori, prvi unuk nosi djedovo ime. Međutim s obzirom na gubitak mladog oca, majka, baba i
djed Ivan dadu novorođenom sinu očevo ime, Mate koji je kasnije dobio nadimak "Macan". Macan je glavno lice ove knjige.
Macan je pod nadzorom djeda Ivana napredovao i bio marljiv mlad čovjek. Na vrjeme se oženio i to Ivu Luetić iz Župe. Mate, (Macan) i Iva su imali veliku familju, 6 sinova i 6 kćeri. Kćeri su se udale za Vranješ, Katić, Pavić, Bušeliw, Knezović i Erceg.
Nažalost ovih 6 kćeri famijle nisu obrađene u ovoj knjizi, to je prosto zato što nije bilo dovoljno znanja o njihovim obiteljima. Sinovi, svih 6 su se oženili i to, Ante Ivu Antunović, Joze Jurku Glavaš, Frane Jakicu Lendić, Jure Luciju Bušelić, Ivan Ivu Erceg, Šimun Matiju Lendić . U knjizi stabla je obrađeno svih 6 braće i njihovi potomci sve do 2008 god. Opet sam dužan napomenuti da samo 7 kćeri od starijeg brata Ante nije obrađeno i to zbog istih razloga.
Macan je bio ponosan sa svojih 6 sinova tako da su se često skupa pokazivali na seoskim sastancima, feštama. Tako se priča da bi se na Božićnu noć, noćnu misu Macan sa 6
sinova uputio, sa zubljan (za osvjetljenje) i kad bi došli na dubčić (pogled cijelog sela) Macan prvi a za njim 6 sinova bi ispalili male puške u znak početka proslave Božića. Kad bi tih 7 pucnjeva odjeknilo od Mijovila, cijelo selo bi znalo da je vrjeme za u crkvu, da je Macan na putu. Male puške su nosili muškarci, na svečane dane, za pojasom u kojem su držali i drugi pribor, kao na pr. kresivo, lulu, nož i slično. Macan
je bio moćan u imovini i stoci, tako je bio dobar pomagač Crkve. Kao takav on i njegovi sinovi su imali predjel u Crkvi koji su se, pa i do danas zvali kao Marasovi banci.
Macan je, s obzirom na njegovo stanje u selu, materijalno i počasno, izabran i dugo služio kao vjećnik u Vjeću općine Vrgorac. Članovi vjeća su se zvali Serdari. Tako se priča da, pri kraju njegove službe u Vjeću, Macan nije mogao prisustvovat sjednici na kojoj je mislio dat ostavku, tako da ga je Vjeće potvrdilo za iduću godinu. Međutim kad je Macan napokon došao u Vrgorac on se zahvalio i dao ostavku. Njegov kolega, član Vjeća je tu nabacio, eh "SERDAR MARAS OD JUČER DO DANAS". Ta izreka se
stalno spominjala u Vrgorskoj kotlini pa možda i danas, e to je njen izvor.
Macan i 6 sinova su se rodili i umrli na Osoju u Marasa, oni su bili složni i marljivi radnici, u Marasa svakom bratu kuću nagradili, širom sela zemlju obrađivali. Od Radeševca (ispod bora) gdje su konobe nagradili, priko Laza, Orašina do Duboke, te uz Osoje i priko Osoja, uz brdo do na Pišćet gdje su (svaki brat) staje nagradili. Zatim naprijed uz Torine, Zabablje do na Golo Brdo gdje su druge staje nagradili. Staje na Pišćetu i na Golom Brdu su se upotrebljavale za pritvor stoke u ljetno vrjeme kao i za spremište trave i grma koje se ljeti sakupljalo za zimsku ishranu stoke. Na Golom Brdu
i okolici su bili dobri pašnjaci za stoku, također je bilo plodne obradive zemlje koja se prostirala sve do Popova Guvna, gdje Marasi, to jest Kozica graniči sa istočnom granicom Podgore. Macan i sinovi su bili poznati po broju utvrđenih voda, toliko da u vrijeme suše, susjedna sela su vodu nosili i stoku dogonili za napoj.
Kako su se familje širile tako je došlo tež[e dijelit imovinu, tako da krajem1800'e,početkom 1900'e su se Macanovi unuci, zatim praunuci počeli selit po svitu. Tako danas većina živi u Australiji, Novom Zealandu, Argentini i Hrvatskoj.
U uvodu knjige još se govori, gdje je Kozica i o načinu života u Kozici. Kako se recimo do prvog svjetskog rata a u manjoj mjeri i do drugog svjetskog rata, u Kozici živjelo samostalno od vlastitih proizvoda. U doba kad su se počele pojavljivat luksuzne stvari do njih se je većinom dolazilo putem razmjene proizvoda i to većinomsa Primorjem. U uvodu se još govori kako su Komšiluci rastrkani i zametnuti gdje je
bio pogodan komad obradive zemlje, kako su parcele obradive zemlje, od oko 10 m2 pa do oko 1000 m2 raštrkane, te da su uglavnom stvorene putem čišćenja kamena.

25.11.2009. u 20:26 • 2 Komentara • Print • #

utorak, 30.06.2009.

Stare fotografije

Vjerujem da je mnogima od nas interesantno gledati stare fotografije iz nekih drugih vremena, vremena naše mladosti ili čak prije nego što smo se rodili. Drago nam je, barem na slikama, ponovo susreti neke drage ljude i vjerojatno poželjeti da se vratimo u vrijeme njihovog nastanka.
Vjerojatno svi, ako se malo potrudimo, možemo naći ovakvih slika.
Svi koji želite možete ih poslati da ih objavimo na ovom mjestu i budite sigurni da će i drugima biti drago da ih pogledaju, a nadam se da ćemo na taj način neka vremena sačuvati od zaborava.
Kao što sam i prije pisao, slike možete poslati na e-mail adresu ili poštom uz obvezu da Vam se original vrati.

Upload slika i fotografija

Ovu razglednicu je napravio veliki zaljubljenik u svoju Kozicu, danas na žalost pokojni Dominko Antunović. Istu je slao svojim susjedima u Kozici, a na poleđini je ispisan vrlo interesantan tekst, u kojem među ostalim piše da bi ova razglednica trebala služiti i za promotivne i turističke svrhe !!!

Upload slika i fotografija

Na ovoj fotografiji su učenici škole u Kozici, sa svojim učiteljem, pok. Josipom Vidakovićem. Ni oni koji se nalaze na ovoj fotografiji ne mogu se sjetiti gdje je nastala, da li u Kozici ili Dragljanima. Nastala je vjerojatno školske godine 1964/65. Svi koji mogu pomoći u prepoznavanju onih na slici neka se jave.
Stoje:OkmadžićNina,VidakovićŽeljo,VekićTomislav,BegovićMilka,(?),VuletićTonći,VidakovićAlenka,BegovićDalibor,(?),AntunovićZdenko,BegovićJasminka,(?),(?),(?),(?),VekićIvica,Štulić Zlata,RavlićSnježana,PavićAnka,(?)
Srednjired:AntunovićGordana,(?),AntunovićMatko,(?),(?),Antunović Miro,(?),AntunovićMili
Čuče:JujnovićVinko,RavlićVlatko,RavlićZita(pok.),RavlićNada,(?),(?),(?),(?),RavlićDragana,VekićVerica,AntunovićEmilija,AntunovićKatica,(?),(?),AntunovićZoran,VuletićIvo,AntunovićSlobodan.

Upload slika i fotografija

Ova fotografija je nastala 1971. ili 1972. godine ispred škole u Kozici.
Na njoj su učenici od 1. do 4. razreda, sa učiteljem Ivom Martinovićem, koji je mijenjao učiteljicu Anku Vidaković.
Na slici su: Mićo Rudež (pok.), Željko Rudež, Zlatko Antunović (pok.), Marija Bušelić, Katica Antunović, Vesna Antunović, Darka Bušelić, Lenka Vuletić, Mario Pavić, Ivica Antunović (pok.), Zoran Antunović, Goran Katić (gornji red),
Vedran Antunović, Božidar Begović, Željko Vuletić, Krasna Lendić, Matko Antunović, Sanja Vidaković, Ineska Antunović, Maja Ravlić, Bojana Ravlić (pok.), Tiho Vuletić, Miro Begović, Željko Antunović (donji red).