Selo Kozica

srijeda, 25.11.2009.

Marasi

Nakon malo duže vremena evo ponovo jedan post.
Nakon što sam počeo pisati ovaj blog, a i zahvaljujući tome, preko ovih stranica upoznao sam jednog velikog zaljubljenika u Kozicu, koji živi daleko od nje, ali mislim da je sa srcem u njoj, gospodina Tomislava Marasa.
U kontaktu sa njim doznao sam da je napisao knjigu o obiteljskom stablu Maras iz Kozice. Uskoro mi je u ruke došao i jedan primjerak ove vrlo vrijedne knjige. Iako ja osobno nisam povezan sa navedenim prezimenom, bilo mi je zadovoljstvo pročitati je. Na kraju čitanja obuzeli su me dvojaki osjećaji. Prvo ugodna spoznaja da i Kozica ima knjigu posvećenu njoj (jednom od njenih prezimena), a drugo bio sam žalostan što ih nije više, a posebno zašto nema jedna takva knjiga koja bi opisala moje obiteljsko stablo.
Svima bih preporučio da pročitaju ovu knjigu, bez obzira koliko bili povezani sa navedenim prezimenom.
Zamolio sam gospodina Marasa da napiše kratko predstavljanje ove knjige, te mu za to puno zahvaljujem.
Kad bi bilo još ovakvih kao on ovaj blog bi bio još interesantniji, te postao istinski blog Kozice, a ne ograničenog sadržaja kao do sada.
Evo neka bude poziv i drugima da napišu nešto, pošalju neki dokument i sl., a ja obećavam da će to biti objavljeno.




Maras of Kozica (Maras iz Kozice)
U znak poštovanja našem selu Kozica, želim dat do znanja posjetiocima ovog Bloga, a naročito onima koji i sami planiraju opis obiteljskog stabla, da smo prošle 2008 godine završili i štampali knjigu, obiteljsko stablo " Maras iz Kozice". Knjiga se sastoji od 92 stranice te broji oko 620 potomaka (bez oženjenih u familju) od oko 1760 do 2008 god.
Prvi uži sastav obitelji Maras je počeo pok. Dr Srđan Čulić koji je oženio Olgu Marasiz Splita, uz pomoć Joze Maras koji je bio u posjeti iz Australije 1978 god. Opširnije i detaljno sakupljanje je nastavljeno 2004 god i to uz pomoć Engleza, Bruce Hunt, Novo Zelanđanin koji živi u Australiji. Brucova sestra, Margaret se udala za Kena Maras u Aucklandu, N Z, Kenov djed Marko Maras je rođen u Kozici. Bruce Hunt i njegova supruga Robin, inače se bave i njihova hobi je Geonologija tako da posjeduju Computer Software "Famly Tree Maker 2005". Sve informacije i ovjerenja su išli preko
Marasa u Perth'u, Zapadna Australia, kao i uz pomoć potomaka iz Novog Zelanda i Hrvatske. Knjiga je na Engleskom, mislim uvod je, dok su imena jasna bez obzira na jezik. To je uglavnom pošto većina obitelji žive u Australiji i Novom Zealandu.
Da malo napišem o uvodu. Počinje se od starog Ivana Marasa, rođenog negdje oko 1760. god. koji je zbog rasta u imovini i broju stoke nagovorio sinove da Mate ostane u Marasa, a druga dva brata, jedan da se naseli gdje su današnji Vranješi a drugi gdje su današnji
Okmadžići. Obadva odseljena brata nisu imali sina i tako se je ime promjenilo na Vranješ i Okmadžić.
Marasi su u ta doba imali i obrađivali zemlju u Rastoku ispod Vrgorca. Mate koji je ostao u Marasa, se je već oženio i žena mu je noseća sa prvim djetetom. Prilikom obrađivanja zemlje u Rastoku gdje se je Matica podigla, Mate se utopio i tako mlad izgubio život.Žena pok Mate rodi sina, po tadašnjim običajima u Dalmatinskoj Zagori, prvi unuk nosi djedovo ime. Međutim s obzirom na gubitak mladog oca, majka, baba i
djed Ivan dadu novorođenom sinu očevo ime, Mate koji je kasnije dobio nadimak "Macan". Macan je glavno lice ove knjige.
Macan je pod nadzorom djeda Ivana napredovao i bio marljiv mlad čovjek. Na vrjeme se oženio i to Ivu Luetić iz Župe. Mate, (Macan) i Iva su imali veliku familju, 6 sinova i 6 kćeri. Kćeri su se udale za Vranješ, Katić, Pavić, Bušeliw, Knezović i Erceg.
Nažalost ovih 6 kćeri famijle nisu obrađene u ovoj knjizi, to je prosto zato što nije bilo dovoljno znanja o njihovim obiteljima. Sinovi, svih 6 su se oženili i to, Ante Ivu Antunović, Joze Jurku Glavaš, Frane Jakicu Lendić, Jure Luciju Bušelić, Ivan Ivu Erceg, Šimun Matiju Lendić . U knjizi stabla je obrađeno svih 6 braće i njihovi potomci sve do 2008 god. Opet sam dužan napomenuti da samo 7 kćeri od starijeg brata Ante nije obrađeno i to zbog istih razloga.
Macan je bio ponosan sa svojih 6 sinova tako da su se često skupa pokazivali na seoskim sastancima, feštama. Tako se priča da bi se na Božićnu noć, noćnu misu Macan sa 6
sinova uputio, sa zubljan (za osvjetljenje) i kad bi došli na dubčić (pogled cijelog sela) Macan prvi a za njim 6 sinova bi ispalili male puške u znak početka proslave Božića. Kad bi tih 7 pucnjeva odjeknilo od Mijovila, cijelo selo bi znalo da je vrjeme za u crkvu, da je Macan na putu. Male puške su nosili muškarci, na svečane dane, za pojasom u kojem su držali i drugi pribor, kao na pr. kresivo, lulu, nož i slično. Macan
je bio moćan u imovini i stoci, tako je bio dobar pomagač Crkve. Kao takav on i njegovi sinovi su imali predjel u Crkvi koji su se, pa i do danas zvali kao Marasovi banci.
Macan je, s obzirom na njegovo stanje u selu, materijalno i počasno, izabran i dugo služio kao vjećnik u Vjeću općine Vrgorac. Članovi vjeća su se zvali Serdari. Tako se priča da, pri kraju njegove službe u Vjeću, Macan nije mogao prisustvovat sjednici na kojoj je mislio dat ostavku, tako da ga je Vjeće potvrdilo za iduću godinu. Međutim kad je Macan napokon došao u Vrgorac on se zahvalio i dao ostavku. Njegov kolega, član Vjeća je tu nabacio, eh "SERDAR MARAS OD JUČER DO DANAS". Ta izreka se
stalno spominjala u Vrgorskoj kotlini pa možda i danas, e to je njen izvor.
Macan i 6 sinova su se rodili i umrli na Osoju u Marasa, oni su bili složni i marljivi radnici, u Marasa svakom bratu kuću nagradili, širom sela zemlju obrađivali. Od Radeševca (ispod bora) gdje su konobe nagradili, priko Laza, Orašina do Duboke, te uz Osoje i priko Osoja, uz brdo do na Pišćet gdje su (svaki brat) staje nagradili. Zatim naprijed uz Torine, Zabablje do na Golo Brdo gdje su druge staje nagradili. Staje na Pišćetu i na Golom Brdu su se upotrebljavale za pritvor stoke u ljetno vrjeme kao i za spremište trave i grma koje se ljeti sakupljalo za zimsku ishranu stoke. Na Golom Brdu
i okolici su bili dobri pašnjaci za stoku, također je bilo plodne obradive zemlje koja se prostirala sve do Popova Guvna, gdje Marasi, to jest Kozica graniči sa istočnom granicom Podgore. Macan i sinovi su bili poznati po broju utvrđenih voda, toliko da u vrijeme suše, susjedna sela su vodu nosili i stoku dogonili za napoj.
Kako su se familje širile tako je došlo tež[e dijelit imovinu, tako da krajem1800'e,početkom 1900'e su se Macanovi unuci, zatim praunuci počeli selit po svitu. Tako danas većina živi u Australiji, Novom Zealandu, Argentini i Hrvatskoj.
U uvodu knjige još se govori, gdje je Kozica i o načinu života u Kozici. Kako se recimo do prvog svjetskog rata a u manjoj mjeri i do drugog svjetskog rata, u Kozici živjelo samostalno od vlastitih proizvoda. U doba kad su se počele pojavljivat luksuzne stvari do njih se je većinom dolazilo putem razmjene proizvoda i to većinomsa Primorjem. U uvodu se još govori kako su Komšiluci rastrkani i zametnuti gdje je
bio pogodan komad obradive zemlje, kako su parcele obradive zemlje, od oko 10 m2 pa do oko 1000 m2 raštrkane, te da su uglavnom stvorene putem čišćenja kamena.

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv